Nova pizzerija u Zagrebu koju je otvorila Ljupka Gojić izazvala je veliki interes javnosti ne samo zbog zanimljivih pizza nego i sjajno uređenog interijera. Bio je to povod da razgovaramo s osobom koja stoji iza njegova izgleda – dizajnericom Nives Cesar, bivšom polaznicom škole Mirjane Mikulec.
Nakon nekoliko zapaženih projekata stambenih interijera u Italiji i Hrvatskoj, dizajnerica Nives Cesar okušala se i u uređenju javnog prostora o kojem se puno pisalo i pričalo u posljednje vrijeme. Prostor je pažnju izazvao dijelom zbog vlasnice Ljupke Gojić, koja je nakon slastičarnice nastavila svoju ugostiteljsku priču i otvorila pizzeriu, dijelom zbog pozitivnih recenzija na ponudu, a dijelom i zbog izgleda.
Tako je ‘Pizzeria 14’ postala in mjesto sa zanimljivim konceptom pizza i druge hrane, ali i prostranog, ugodnog interijera koji sjajno spaja industrijski stil i najbolju tradiciju talijanskog dizajna, s pomno biranim materijalima, bojama i uzorcima.
Odabir tamnih boja i materijala, prije svega drveta i bogatih tkanina urodili su elegancijom i jednostavnošću te donijeli toplinu i atmosferu doma. Ukratko, prostor u kojem se može satima boraviti, kao u vlastitom životnom prostoru.
Bio je to povod da porazgovaramo s dizajnericom ovog prostora Nives Cesar, bivšom polaznicom škole Mirjane Mikulec. InDizajn je u jednoj od svojih epizoda snimio tv prilog o njezinom projektu uređenja stana u Veroni, a možete ga pogledati OVDJE.
Angažman u uređenju pizzerije izrastao je iz prijateljstva s vlasnicom Ljupkom Gojić. Je li to bio i određeni teret jer ste htjeli da sve bude bez greške, posebno?
Ne bih rekla da je to bio teret, više strah. Bio mi je to prvi susret s uređenjem javnog prostora i u glavi se odmah otvorilo sto pitanja, između ostaloga hoću li sve izvesti kako treba i hoće li oni biti zadovoljni. Povjerenje koje su mi Mika i Ljupka dali donijelo je dodatnu odgovornost i strah da ih ne razočaram. Ali upravo me taj strah gurnuo naprijed i natjerao da pomaknem neke vlastite granice. Na kraju je to bilo jedno od mojih najvrjednijih iskustava do sada.
Koliko je činjenica da se dobro poznajete utjecala na vizualni ishod prostora? I koliko je vlasnica bila uključena u stvaranje izgleda prostora?
Zapravo dosta. Mika i Ljupka su točno znali što radim i upravo su to htjeli u svom prostoru. Bili su uključeni u proces uređenja, ali bez potrebe za velikom kontrolom. To povjerenje mi je dalo veću slobodu u radu, ali i veću odgovornost da svaki detalj bude promišljen i izveden kako treba.
Je li ovo prvi vaš projekt ovakve namjene? Iz stečenog iskustva, je li teže uređivati stambene ili ugostiteljske interijere?
Ovo je bio moj prvi projekt ugostiteljskog prostora. Upravo zato je bio dodatno izazovan, ali i jako važan korak u mom profesionalnom razvoju. Meni je osobno bilo teže uređivati ugostiteljski, odnosno javni prostor. Tu postoji više pravila i ograničenja te puno više stvari na koje treba paziti od funkcionalnosti do tehničkih zahtjeva. Stambeni interijeri su intimniji i fleksibilniji, dok javni prostori nose veću odgovornost i traže više planiranja.
Volite jako koristiti beton u svojim projektima, a čini se da on u ovoj priči pizzerije postaje vrlo ugodan i udoban materijal jer je upakiran s mekim i bogatim materijalima.
Apsolutno. Beton često ima reputaciju hladnog materijala, ali uz prave kombinacije može biti vrlo topao. Ovdje je “omekšan” teksturama, toplim tonovima i pažljivo odabranim detaljima. Cilj je bio stvoriti prostor koji je snažan, ali ugodan ,mjesto u kojem se ljudi žele zadržati.
Kako je tekao put od frizerstva do dizajna? Neki bi rekli da su to suprotnosti, no pretpostavljamo da ste vi suprotnog stava. Koliko tu pronalazite sličnosti?
Frizerstvo je izrazito kreativan posao i oduvijek sam voljela raditi s bojama i kombinacijama. Dok sam živjela vani, počela sam sve više primjećivati prostore oko sebe ,zgrade, interijere i male detalje koji čine razliku. Iz te znatiželje polako se rodila ljubav prema dizajnu. Zato mi prijelaz u dizajn interijera nije bio nagao ni šokantan. Danas samo radim u većem mjerilu umjesto kose oblikujem prostor, ali princip je ostao isti: razumjeti osobu i stvoriti ugodan osjećaj.
Je li bilo teško mijenjati profesiju?
Promjena profesije nije bila laka, ali je došla u pravom trenutku. Bilo je straha i nesigurnosti, ali i onog unutarnjeg osjećaja da idem u dobrom smjeru.
Prije nepune dvije godine ste završili školu dizajna Mirjane Mikulec, a već je niz projekata iza vas. Kako gledate na taj period školovanja i što vam je donio?
Školovanje mi je dalo čvrst temelj, znanje, strukturu i smjernice. Profesori su imali važnu ulogu u oblikovanju mog razmišljanja i pristupa dizajnu. Pravi osjećaj za prostor i sigurnost u radu došli su tek kroz projekte, kroz stvarne situacije i rad s klijentima. Taj period danas vidim kao važnu bazu za sve što radim.
Imate dosta specifičan dizajnerski rukopis, koji baš i nije tipičan za ovo podneblje, dosta je tu utjecaja industrijskog stila i minimalizma i betona, kontrasta svjetlo-tamno. Pretpostavljamo da neki klijenti žele nešto posve drugo – kako se postavljate u toj situaciji?
Naravno da se prilagođavam klijentima i prostoru. Svatko ima svoje želje i važno mi je da se ljudi u prostoru osjećaju dobro. U procesu uvijek tražim balans između onoga što klijent želi i mog načina razmišljanja o prostoru, pazeći da pritom ne izgubim vlastiti identitet, koji danas kroz svoj dizajnerski studio ‘nm2 concept’ razvijam i dalje. Mislim da upravo iz tog balansa nastaju najbolja rješenja.
U nastavku, u galeriji, pogledajte projekte dva interijera koje je u Italiji, gdje je živjela sa suprugom neko vrijeme, uredila Nives Cesar.
