Arhitektima je svojstven blizak odnos s materijalima i teksturama jer su po prirodi svoga posla upućeni na to. No, kod Karoline Kukec Kassal, zagrebačke arhitektice priča je malo posebnija. Ljubav prema drvetu odvela ju je u svijet produkt dizajna.
Zagrebačku arhitekticu Karolinu Kukec Kassal mnogi su primijetili ne samo na društvenim mrežama, gdje predstavlja svoje radove, nego i na sajmovima. Prošle godine arhitektica je pobudila veliku pažnju na Bazaru, dijelu InDizajn sajma na kojem kreativci izlažu svoje rukotvorine.
Već na prvi pogled bilo nam je jasno da to nije ‘samo’ obično oblikovanje uporabnih i dekorativnih predmeta za dom. Nemoguće je već na prvu ne osjetiti ljubav i poštovanje dizajnera prema ovom bezvremenskom materijalu. Ono što još što se odmah može iščitati jest ljepota sirovog drveta koje Karolina sama obrađuje na tokarskom stroju, lašti pčelinjim voskom i pretvara u prave unikate.
Karolina sama sebe smatra i tokaricom, jer je oblikovanje predmeta od drveta postalo njezina svakodnevica u kojoj uživa, makar priznaje da nije jednostavno upravljati strojem koji zahtjeva prisutnost, preciznost i fizičku snagu. Ova avantura, koja je krenula u vrijeme pandemije i socijalne izoliranosti, traje sve do danas…
Iz arhitekture ste lagano prebacili na produkt dizajn. Kako je došlo do promjene zanimanja?
Za mene to nije bila promjena nego proširenje. Arhitektura me naučila misliti o prostoru, proporciji i svrsi i to su isti principi koje sada primjenjujem u malom mjerilu. U jednom trenutku osjetila sam potrebu za neposrednijim, sporijim i osobnijim stvaranjem. Drvo mi je ponudilo upravo to: tišinu, dodir s prirodom i povratak rukama. Svaki predmet koji izradim je zapravo mali arhitektonski prostor, pažljivo osmišljen, oblikovan i zamišljen da traje.
Jeste li rekli arhitekturi zbogom ili su vrata još uvijek otvorena?
Nikako nisam rekla zbogom, arhitektura je temelj iz kojeg sve polazi. Povremeno radim na manjim projektima, najčešće interijerima i obiteljskim kućama, i to mi donosi veliku radost. Također predajem stručne predmete u srednjoj graditeljskoj školi, što me dodatno povezuje s praksom i mladim generacijama. Volim taj osjećaj da se znanje prenosi i gradi dalje. Arhitektura je uvijek prisutna, samo se sada izražava i u drvetu, u objektima koji se svakodnevno koriste, a ne samo gledaju.
Spomenuli ste da drvo ponudilo tišinu, dodir s prirodom i povratak radu rukama. To je neizmjerno puno, no pretpostavljamo da to nije sve i da postoji dublji odnos s ovim materijalom.
Drvo ima dušu. Svaki komad koji uzmem u ruke nosi svoje slojeve vremena, mirise, pukotine, ritam godova. Radim isključivo s lokalnim drvetom i svako ima svoju priču gdje je raslo, kako je bilo obrađeno, tko ga je posjekao. Ne pokušavam prikriti nesavršenosti; naprotiv, slavim ih. Vjerujem da takav pristup suprotstavlja konzumerizmu koji nas uči da stalno trebamo savršeno, novo i glatko. Ja vjerujem u ono što ostaje, što stari lijepo, što može trajati desetljećima.
Je li bilo teško naučiti raditi na tokarskom stroju? Koliko je to fizički zahtjevno?
Bilo je izazovno, jer tokarenje nije samo fizička vještina već zahtijeva potpunu prisutnost. Sve se događa u milimetrima i pokretima ruke. Nema tipki za “undo”. Ali upravo u tome je i ljepota. Tokarenje je meditativno: ritmično, sporo, precizno. Da, fizički je zahtjevno – stojiš satima, alat se mora kontrolirati snažno i nježno u isto vrijeme ali mi je taj kontakt s materijalom izuzetno važan. Osjetiš sve, i što materijal može, i što ti možeš.
Kako teče proces izrade jednog drvenog predmeta?
Proces je uvijek dijalog između mene i drveta. Počinje odabirom komada, nikad ne radim “po šabloni”. Svaki oblik proizlazi iz osobina konkretne daske ili trupca. Nekad drvo “traži” zdjelu, nekad tanjur, nekad nešto treće. Sve se radi ručno: tokarenje, obrada, brušenje, za završnu zaštitu koristim isključivo prirodna ulja i voskove. Nema žurbe, nema industrijske serije. Svaki komad je jedinstven i nosi u sebi ritam ruku, tišinu radionice i karakter materijala.
Koje vrste drveta upotrebljavate i gdje izrađujete ove staklene dijelove?
Najviše radim s hrastom, bukvom, trešnjom, orahom i javorom, sve lokalno drvo. Često dolazi od manjih pilana ili direktno iz sela, od ljudi koji mi poznaju način rada i jave kad imaju zanimljiv komad. Staklene dijelove zapravo ne koristim. Moj fokus je isključivo na drvetu. Volim raditi s jednim materijalom, istražiti ga do kraja. Volim kad predmet ostane jednostavan, potpuno prirodan, topao i taktilan.
Iako je dizajn jednostavan, pročišćen i minimalistički, pretpostavljamo da su zbog upotrebe drveta koji je bezvremenski materijal, vaši kupci raznoliki s obzirom na svoje stilske preferencije?
Apsolutno. Minimalizam ostavlja prostor da se svaki predmet uklopi u različite kontekste, ne nameće se, nego gradi tišinu u prostoru. Moji kupci su vrlo raznoliki: od ljudi koji žive moderno, do onih koji vole rustikalno, pa i onih koji su jednostavno umorni od masovne proizvodnje. Ono što ih povezuje je potreba za autentičnim i trajnim, predmetom koji ne mijenjaš sezonski, nego koji postaje dio tvog svakodnevnog rituala.
Kako prodajete svoje proizvode i koji od njih je najpopularniji?
Prodajem uglavnom direktno preko društvenih mreža, web-a i na sajmovima, gdje je kontakt s ljudima nezamjenjiv. Kroz razgovor kupac često otkrije nešto što ga poveže s predmetom. Najtraženiji su tanjuri i zdjele, jer su svakodnevni, a opet posebni. Ljudi vole kad ih mogu koristiti, ne samo gledati. Mislim da je to najbolji kompliment, kad moj predmet postane dio nečijeg doma i svakodnevice.
