Diana Mataković svestrana je mlada umjetnica čiji stil prepoznajemo već na prvu. Živi i radi u Vinkovcima te uživa u opuštenom pristupu radu kojeg u većim i užurbanijim mjestima nema. U INDIZAJN TALKU opisala nam je svoju svakodnevicu, suradnju s kolegama te poveznicu s djedom Jozom Matakovićem.
Rad magistre likovne kulture i likovnih umjetnosti Dijane Mataković iz Vinkovaca prepoznali su mnogi. Tako možete vidjeti kako je osmislila kutije za sapune ili kolače, naljepnice za svijeće, a tu je i snažna veza s rodnim Vinkovcima. Izradila je logo i osmislila dizajn za Dramski studio “Ivakići“. Aktivna je u radu s djecom pa ju često možete vidjeti na raznim radionicama, a sudjelovala je i u oslikavanju edukativnog murala u jednom osječkom vrtiću na temu Mjesta kreativnog pogleda.
Bliski su vam razni likovni pravci, kako ste se odlučili posvetiti ilustracijama?
Oduvijek me privlačilo puno toga, teško mi je bilo vezati se isključivo uz jedan likovni izraz. Na faksu sam s jednakom strašću istraživala grafiku, fotografiju, čak i kiparstvo jer volim oblikovati rukama. Na kraju sam ipak završila na smjeru slikarstva, ponajviše zato što je tamo nekako vladala najveća sloboda izražavanja. Profesor je poticao da svatko ide svojim putem što mi je omogućilo da se već tada više posvetim ilustraciji koja se, evo, nekako najduže zadržala uz mene. Iskreno, imam previše hobija i premalo vremena, a uz to sam tip osobe kojoj brzo dosadi raditi uvijek isto. Zato stalno tražim nove izazove i prilike za učenje, što me trenutno, uz ilustraciju, najviše vodi u svijet grafičkog dizajna koji zna biti zahtjevan, ali i izuzetno zabavan. Vjerujem da me ta znatiželja i želja za istraživanjem novih područja u umjetnosti najviše i oblikuju, i kao autora i kao osobu.
Vaš rad prepoznali su mnogi obrtnici. Kako ide proces suradnje, dobivate li dovoljno kreativne slobode?
Kada radim za klijente, posebno obrtnike koji naručuju nešto vrlo konkretno, kreativna sloboda obično nije prevelika jer ipak radim prema njihovim željama i potrebama, što je potpuno razumljivo. Ali to nipošto ne znači da mi takve suradnje predstavljaju napor, dapače, meni je najvažnije da klijent na kraju bude zadovoljan time što smo zajedno stvorili. Proces obično počinje tako da klijent pošalje svoje ideje, pa zajedno sastavimo nekakav moodboard, zatim ja napravim nekoliko prijedloga i onda razgovaramo u kojem bi smjeru dalje išli. Zna se dogoditi i da klijent zapravo ne zna što želi, što je sasvim normalno, tada cijeli proces malo dulje traje dok ne dođemo do rješenja koje mu ”klikne”. Sve suradnje su mi zapravo jako drage i stvarno sam zahvalna svima koji su mi ukazali povjerenje i odlučili raditi sa mnom.
Kako izgleda vaša svakodnevica?
Iako sam obrtnica i radim za sebe, to nipošto ne znači da radim kada i koliko poželim. Zapravo sam gotovo stalno dostupna. Mnogi misle da je lako jer nemamo šefa, no istina je da nemamo niti klasično radno vrijeme. Moj radni dan započinje ujutro i nerijetko potraje do kasno navečer, ponekad i do dva ujutro, što zna biti prilično zahtjevno i iscrpljujuće. S druge strane, prednost je to što tijekom dana mogu lakše ubaciti i druge aktivnosti bez potrebe da ikome ”polažem račune”. Većina dana vrti se oko posla, ali ako navečer ostane malo slobodnog vremena, rado ga iskoristim za šetnju, vožnju biciklom ili druženje s prijateljima. Ukratko, tempo je dinamičan i često užurban, ali definitivno nije monoton!
Gdje se sve mogu pronaći vaši proizvodi?
Moje ilustracije trenutno možete kupiti u Miko concept storeu u Vinkovcima s kojima uskoro spremam i kolekciju majica i tote torbi s printom, naravno sve u našem moderno-šokačkom stilu😁. Majice s mojim ilustracijama možete pronaći i na neovez.hr, a trebao bi uskoro izaći i jedan web shop na kojem ćete moći kupiti neke od mojih radova, ali o tome zasad još ne mogu otkrivati previše.🤫
Aktivni ste u zajednici…sudjelovali ste u izradi murala na pročelju vrtića u Osijeku, vodite radionice digitalnog crtanja. Sviđa li se mladima to što radite i kako prenosite svoja znanja?
Mladi uglavnom reagiraju vrlo pozitivno. Znatiželjni su, vole naučiti nešto novo i biti uključeni u kreativne procese. U Osijeku sam, zajedno s ostalim umjetnicima, radila na oslikavanju didaktičkog murala za dječji vrtić Mak, gdje smo osmislili prostor koji potiče djecu na igru, istraživanje i razvoj motorike. Uskoro ću, zajedno s mladima, sudjelovati i na projektu oslikavanja prostora Udruge Mladi protiv gladi u Vinkovcima, što je zapravo dio radionice za djecu i mlade u sklopu programa ”Osvijetljen put”. Taj program usmjeren je na jačanje socijalnih vještina te socijalno uključivanje djece i mladih, osobito onih u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Mislim da je to sjajna prilika za mlade , ne samo da nauče nešto novo i razviju svoje kreativne vještine, nego kroz zajednički rad i volonterske aktivnosti grade i osjećaj pripadnosti, samopouzdanje i međusobno povjerenje. U radu s djecom i mladima uvijek sve gledam kroz igru jer djeca tako i najbolje uče. Nema tu stroge podjele na učitelja i učenika, uvijek se trudim da budemo nekako ravnopravni jer kreativnost ne poznaje granice ni autoritet i zato je ne treba sputavati.
Kako je bilo raditi na slikovnici „Problemske priče“. Teme koje obrađuje su izuzetno važno za razvoj djece od najranije dobi.
Suradnja s Teom Resanović na slikovnici ”Problemske priče“ bila je zaista divna i inspirativna. Moram priznati da je bilo vremenski vrlo izazovno jer sam trebala napraviti puno ilustracija u kratkom roku, ali sav se trud itekako isplatio. Teina ideja problemskih priča koje djeci pomažu procesuirati razne emocije, situacije i potaknuti ih na promišljanje i razgovor, stvarno je nešto posebno. Te priče nisu samo za laku noć, već i alat roditeljima i stručnjacima da otvore teme o prijateljstvu, ljutnji, strahu, znatiželji ili samopouzdanju. Bila mi je zaista velika čast biti dio tog projekta.
Vi ste iz Vinkovaca, kako vaši sugrađani prihvaćaju vaš rad? Razvijate i odličnu suradnju s Kulturnim centrom Vinkovci.
Znate kako to često biva u manjim sredinama, ljudi su ponekad skloniji držati se onoga što im je već poznato pa im treba malo više vremena da prihvate nešto novo i drugačije. Ipak, moram reći da su reakcije na moj rad uglavnom vrlo pozitivne što mi je iznimno važno i poticajno.
Novi ravnatelj, Marko Sabljaković, prepoznao je moj rad i dao mi priliku da kroz različite projekte doprinesem vizualnom identitetu našega grada. Tako sam osmislila plakat za ambijentalnu predstavu ”Emanuel”, potom vizualni identitet prvih vinkovačkih poklada pod sloganom „Bušarice – otkri’ svoje lice“, a trenutno radim na oslikavanju pročelja ZAKUD-a na novouređenom Trgu Vinkovačkih jeseni. Posebnu vrijednost tom projektu za mene ima činjenica da će na pročelju ponovno zasjati grb Vinkovačkih jeseni čiji je autor moj djed Joza Mataković, što cijeloj priči daje i jednu lijepu osobnu dimenziju. Uz to, povremeno surađujem i s vinkovačkim kazalištem, gdje radim plakate za dječje predstave. To mi je posebno drago jer objedinjuje moju ljubav prema ilustraciji i radu s djecom, a u budućnosti bih se voljela još više posvetiti upravo takvim projektima.
Imate li radno ljeto?
Kao što sam već napomenula, mi obrtnici nemamo ni praznike ni godišnje odmore onako kako to imaju ljudi koji rade ”od-do”. Obrt ne pita koje je godišnje doba ili je li praznik, radi se kad se mora raditi. Tako da, da, ljeto će definitivno biti radno. Ali vjerujem da će se pronaći i malo vremena za odlazak na more i jedan dobar reset, da skupim snage za sve što me čeka do kraja godine. Treba ipak održati taj balans koliko god to ponekad bilo izazovno.
